Pariz … grad svega!
Otišli smo u Pariz noseći u glavi sliku koju smo stvorili prema pričama onih koji su ga vidjeli. Pariz je grad svjetla, grad zaljubljenih, umjetnosti i arhitekture… Sve to je istina. No, ono što smo zaključili nakon kratkotrajnog, dvodnevnog boravka, nedovoljnog da ga se upozna, ali sasvim dovoljnog da ga se osjeti, je kako ne postoji jedinstvena fraza koja bi mogla opisati Pariz.
Za početak
Dolazite li u Pariz avionom, ali i bilo kojim drugim oblikom javnog prijevoza, bit ćete oduševljeni. Grad je apsolutno fantastično povezan. Bilo da vam treba autobus, metro ili gradska željeznica – sve je tu još prije nego pomislite da vam treba. Ono najgore što bi vam se moglo dogoditi je da u Pariz otputujete vlastitim automobilom pa muku mučite u kaosu prometa ovog grada koji, s okolicom, broji stanovnika dvostruko više nego cijela naša država. A ni automobila, čini se, nema manje! Zato se bez straha prepustite pariškom javnom prijevozu i vjerujte, nećete pogriješiti!
Sretnici kakvi jesmo, metro postaju Bonne Nouvelle otkrili smo niti pedesetak metara od hotela. Istoimena ulica nas je, pak, vodila laganim hodom u trajanju od desetak minuta do Opere i popularnih robnih kuća Gall�ries Lafayette i Printemps pa smo odlučili prošetati, a čari metroa istražiti nakon zadovoljavanja potrebe za šopingom. Jasno kao dan – Pariz je već u studenom počeo poprimati božićne boje. Raskošna svjetla blistave robne kuće Gall�ries Lafayette očarat će vas na prvi pogled. Ponuda još više. Cijene će vas prizemljiti! Dobro, ako ste došli samo radi šopinga i nemate mnogo vremena na raspolaganju tada je ovo izvrsna destinacija. Platit ćete malo više, ali na jednom ćete mjestu pronaći sve što trebate… i mnogo više od toga. Ako šoping i nije vaša furka, Lafayette će vas ipak oduševiti. Mi smo pali na izloge. Ovogodišnja je ideja bila ponuditi kreatorima koji imaju svoje trgovine u kući, da urede izloge za Božić onako kako ga oni vide. Tema su Teddy medvjedići, a kako i u kojoj „avanturi“, ostavljeno je kreativcima na volju. Dekadentna skupina bijelih medvjedića koji se kupaju u čašama ružičastog šampanjca, u viziji Marca Jacobsa, ostavila nas je bez teksta! No Lafayette nam je ipak bila usputna stanica. Krenuli smo dalje!
Kontrasti, kontrasti
Iako je riječ o strogom centru, kada govorimo o Parizu to je vrlo širok pojam. Cipele bismo morali baciti u smeće da smo „potegnuli“ od Lafayettea do Champs Elis�ea, kamo smo smjerali, pa je tako došao na red metro. A tamo šok. Parižani sigurno ne razmišljaju o statusu kada se voze metroom, a to nam dokazuje činjenica da tamo možete susresti ljude apsolutno svih staleža. Od mladih poslovnjaka koji hitaju u Cit�, preko školaraca, gospođa u najboljim godinama do beskućnika koji se zapravo i ne voze vlakovima podzemne željeznice, ali njihove tunele koriste kao jedini dom koji imaju. Taj je kontrast još očitiji kad izađete iz podzemne, primjerice na postaju F.D. Roosevelt, pa vas s desne strane zaslijepi blistavi Guccijev izlog, a s lijeve vam pažnju odvlači čovjek koji spava na ispuhu metroa, zamotan u novine kako bi se ugrijao. No, shvatite li da je riječ o gradu koji broji gotovo jedanaest milijuna ljudi, na prostoru površine 105 kilometara četvornih, jasno je da takvi prizori postoje i drugdje, na kraju krajeva i kod nas, ali nam nisu pred očima pa je lakše zaboraviti na njih.
Champs Elis�e
Što reći? Sve što ste ikad čuli o ovoj fascinantnoj aveniji je istina. Riječ koja je najbolje opisuje je – fascinantno. Ipak, ako mislite da govorimo o arhitekturi, veličini, trgovinama ili prometu, samo ste donekle u pravu. Najviše nas je fascinirala brojnost ljudi kao i njihove boje, jezici, kultura… Ovo se mjesto uistinu može nazvati svijetom u malom. Čak i ako niste nikad čuli ni riječ o francuskoj kolonijalnoj povijesti – znat ćete mnogo šećući među ljudima koji svojom različitošću daju pečat i ovoj ulici i gradu pa i cijeloj Francuskoj. Ne zaboravimo ni činjenicu da istim pločnicima prošeta i 45 milijuna turista godišnje.
Okrenusmo na jugoistok, avenijom Montaigne! Ženski je dio ekipe uzdisao svakih nekoliko metara… Chanel, Yves Saint Laurent, Armani… nećemo ih reklamirati, ali oči smo „napasle“ i hodajući prema rijeci „glumile“ Juliu Roberts, fućkajući Orbisonovu „Pretty woman“.
Bateaux Mouches
Najbolji način da odjednom i bez mnogo napora „prošetate“ starim središtem grada je da ga istražite ploveći na popularnim brodovima Bateaux Mouches. Za desetak ura, koliko stoji karta za odraslu osobu, vidjet ćete cijeli „potez“ od Eiffelovog tornja do Illea, otoka na kojem se nalazi crkva Notre Dame. Istovremeno možete mnogo i saznati jer svako mjesto na brodu ima slušalicu preko koje slušate vodiča koji vam objašnjava slike koje vidite pred sobom.
Pola dana je već za vama i vrijeme je da se nešto pojede! Ugodno s korisnim spojit ćete prošetate li Latinskom četvrti, popularnim St. Germainom. Na stotine malih restorančića mami svojom unutrašnjošću, ali i predivnim terasama koje su grijane pa na njima možete uživati unatoč hladnoći zimskih mjeseci. Cijene su nas iznenadile – ugodno! Već za petnaestak eura moguće je pojesti izvrstan obrok koji uključuje predjelo i glavno jelo ili glavno jelo i desert. No piće je dosta skupo, osobito pivo. Zato preporučamo – kad si u Francuskoj glumi Francuza i pij vino! Cijene vina i više su nego pristojne.
Eiffelov toranj
Biti u Parizu i ne vidjeti Eiffela, je kao doći u Rim, a ne vidjeti Papu. Premda smo čekali gotovo 40 minuta kako bismo kupili kartu (13 eura) i popeli se na vrh, vrijedilo je svakog centa. Kada vidite Pariz s vrha tornja, osobito noću, doživljaj je božanski. Zato i preporučamo da ga posjetite, popnete se gore i bacite pogled na veličanstveni grad kojem nema kraja dokle vam oko seže – iz božanske perspektive!
Prepuni dojmova uputili smo se natrag u metro, kroz zemaljsku realnost do hotela kako bismo se odmorili i pripremili za sljedeći dan…
Dan drugi
Zapravo pola dana jer smo već oko šest trebali na aerodrom. No to nije razlog da se gubi duh. Među brojnim mogućnostima odlučili smo se za Montmartre, dio Pariza koji su proslavili umjetnici i boemi. Da je poseban shvatite čim ga ugledate. Predivna arhitektura, strme uličice „oslikane“ živopisnim trgovinama, restoranima ili galerijama, vinograd u sred grada i ulični svirači neke su od nas naveli da se poželimo preseliti. Kao da nismo bili u velegradu već u malom mjestu, veselom i živopisnom kakva samo francuska provincija može biti. Ponesete li vreću novca - neće vam biti dovoljna na trgu usred Montmartrea gdje umjetnici prodaju svoja djela, jer svako je ljepše od onog prethodnog i svako biste poželjeli u svom domu. „Očerupani“, spustili smo se na Pigalle. E to je tek nešto! Boemi, vjerujte, još uvijek žive ovdje. Šetnjom od podnožja crkve Sacre Cœur do Moulin Rougea nagledali smo se prizora kakve naša mala, konzervativna zemljica ne nudi baš često. Na Pigalleu ravnopravno žive mladi umjetnici, roditelji s djecom, bakice s psićima, ali i „noćne“ dame koje nemaju radnog vremena pa se nemojte iznenaditi, poput nekih od nas, ako vas već oko 10 ujutro povuku za rukav nudeći vam svoje usluge. No svi su nasmijani. Ne znamo je li to zato što se iz Moulin Rougea još uvijek mogu namirisati pare Absinthea ili zato jer smo mi, opijeni Parizom, nasmiješeni hodali okolo, a prolaznici nam uzvraćali osmijeh. I na Pigalleu smo štošta kupili, ali nećemo u detalje. Reći ćemo vam samo toliko da nigdje na svijetu nismo vidjeli toliko sex-shoppova, a za neke artikle koji se unutra prodaju nismo znali ni da postoje :).
Šest sati je došlo u trenu. Ni ovaj put pariški javni prijevoz nije iznevjerio pa smo na Charlesu De Gauleu bili za dvadesetak minuta. Sretni što se vraćamo kući, a tužni što nije trajalo duže.
|